LAG Mareta obuhvaća sva ruralna naselja u sastavu Grada Zadra, a to su otoci: Iž, Rava, Molat, Ist, Premuda, Silba i Olib te kopnena naselja Kožino, Petrčane, Babindub i Crno. Dodatno, u sastavu LAG-a nalazi se i sam grad Zadar - koji je ujedno i urbano središte Zadarske županije.

Masovno iseljavanje i deagrarizacija najznačajniji su događaji koji su u XX. st. nepovratno pogodili zadarske otoke. Zbog nepovoljne dobne strukture lokalnog stanovništva, a bez doseljavanja mlađeg stanovništva, nažalost prijeti im izumiranje. U prilog tome ide i činjenica kako su trenutačno otvorene samo dvije mjesne škole i to one na Silbi i Ižu, sve ostale strpljivo čekaju svoje učenike.

 

Otok Iž smješten je u zadarskom arhipelagu i to između Dugog otoka i Ugljana. Na površini od 17,59 km² nalaze se dva naselja Mali i Veli Iž s ukupno 557 stanovnika. Iž je okružen s desetak otočića, a najveći među njima je Knežak.

Otok je bio naseljen već u prapovijesti. Iz tog vremena sačuvani su ostaci četriju gradinskih naselja na lokalitetima Veli Opaćac, Košljin, Mali Opaćac i Gračišće. Rimsko se naselje, sudeći po nalazima, nalazilo na položaju današnjeg Velog Iža. Konstantin Porfirogenet ga u X. st. naziva Ez (Iz). U srednjem vijeku i kasnije ovaj otok bio je u posjedu zadarskih plemića i građana. Iz ranog srednjeg vijeka, u Malom Ižu, sačuvala se crkvica Sv. Marije. To je predromanička crkvica iz XI. st., a ističe se kružnim oblikom s polukružnom apsidom. U XVII. st. joj je  pridodan i pravokutni brod. Župna crkva sv. Petra u Velom Ižu spominje se od XIV. st., ali nije sačuvana u prvobitnom obliku. Od ljetnikovaca zadarske vlastele sačuvan je dvorac obitelji Canagietti te dvorac porodice Fanfogna, izvorno sagrađen u romaničkom stilu. Isti je kasnije pregrađen te u XIX. st. pretvoren u školu. Ostaci tradicijske arhitekture očuvani su u naseljima Makovac, Porovac i Mućel.

Danas su glavne gospodarske djelatnosti maslinarstvo, ribarstvo i pomorstvo. U Velom Ižu postoji suvremeno opremljena marina te hotel "Korinjak“. To je jedini hotel na Jadranu s isključivo vegetarijanskom prehranom.

Etnografska zbirka Velog Iža čuva brojne primjerke autentčine iške keramike i alata tradicionalnog lončarskog zanata. Iž se izdvaja upravo po toj svojoj tradiciji lončarstva, izradom zemljanog posuđa na ručnom lončarskom kolu koje se peče na vatri. To su lonci (teće i lopiži), peke (črpnje), ribarska kuhala (fogun) i druge posude s kojima su Ižani, do II. svjetskog rata, snabdjevali čitav zadarski kraj i šire. To je vrlo staro, po tehnici izrade još antičko rukotvorstvo, a Iž je jedini otok na hrvatskom Jadranu gdje ga nalazimo.

Običaj biranja seoskih kraljeva bio je u mletačkoj Dalmaciji veoma raširen od Istre do Splita. Po mišljenju etnologa, običaj ima korijen u antičkim novogodišnjim svečanostima saturnalija i bakanalija, a u našim se krajevima stopio s božićno-novogišnjim koledarskim običajima. Na zadarskom području postojao je u Silbi, Olibu, Molatu, Kalima, Bibinjama, Malom i Velom Ižu, Ravi… Običaj je u Velom Ižu postojao do 1879. godine, a kao tradicijska folklorna priredba obnovljena je 1970. godine i otada se održava svako ljeto.

Ovaj otok se, za razliku od večine otoka u sastavu grada Zadra, može pohvaliti i još uvijek otvorenom osnovnom školom.

Rava

Rava je smještena u zadarskom arhipelagu između otoka Iža i Dugog otoka. Ukupne površine od 3,63 km² te sa 117 stanovnika ovaj otočić pripada skupini malih naseljenih hrvatskih otoka. Reljef otoka je brdovit, a oblikovan je fluviokrškim i padinskim procesima na krednim dolomitima, po čemu se Rava razlikuje u odnosu na sve ostale hrvatske otoke. Naime, ona je jedina građena isključivo od dolomitnih naslaga, za razliku od većine ostalih otoka u čijem litološkom sastavu prevladavaju vapnenci (npr. Olib i Silba) ili vapnenci i dolomiti (npr. Ugljan, Pašman i Dugi otok), iznimno pješčane naslage nataložene na vapnencima (npr. Susak)  te magmatske stijene ( npr. Jabuka i Brusnik).

Rava je bila naseljena još u antici o čemu svjedoče ostaci iz rimskog doba na lokalitetu Dvorić. Od rijetkih spomenika na otoku postoji crkva Sv. Marije u Veloj Ravi koja nije sačuvana u svom izvornom obliku. Ovaj otok se prvi puta spominje u XIII. st., kada se u povijesnim dokumentima spominje i zadarska plemićka obitelj Raua, koja je na otoku imala svoje posjede i po kojoj je, po svemu sudeći, Rava i dobila ime.

Na otoku se nalaze dva naselja: Vela Rava koja je smještena u središnjem dijelu otoka te Mala Rava na sjeverozapadnom dijelu otoka. Nekada su ta dva naselja činila jedinstvenu funkcionalnu cjelinu pa tako i danas dijele crkvu s mjesnim grobljem, poštu, trgovinu te nažalost praznu školu.

Na lokalitetima Črnjevac i južno od rta Zaglavić su dva manja, neistražena speleološka objekta.

Stoljećima je glavna gospodarska aktivnost otočana poljoprivreda, posebno maslinarstvo i vinogradarstvo. Nekada se na ovom otoku uzgajala i stoka. Uz poljoprivredu, otočno se stanovništvo bavilo i malim ribolovom te različitim sitnim obrtima. Od XIX. st. Ravljani se sve više angažiraju kao pomorci i ribari na trgovačkim i ribarskim brodovima u vlasništvu imućnijih stanovnika susjednih otoka  te različitih tvrtki iz Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Trsta i dr.

Gospodarska kriza krajem XIX. st. i početkom XX. st. potakla je prvo iseljavanje s otoka koje je nastavljeno i kasnije, tako da danas na otoku žive uglavnom umirovljenici.

Molat

Molat je otok na sjevernom dijelu zadarskog otočja. Smješten je između Virskog mora i otvorene pučine Jadranskog mora na sjeverozapadu. Sjeverno od Molata nalazi se Ist, jugoistočno je Sestrunj, a na jugozapadu je Dugi otok.

U unutrašnjosti otoka nalaze se tri naselja: Molat, Zapuntel i Brgulje. Na otoku prema popisu stanovništva iz 2011. godine živi 197 stanovnika i to uglavnom umirovljenika.

Molat je naseljen još u prapovijesti, o čemu svjedoče ostaci nekoliko liburnskih gradina na lokalitetima Straža, Gračina, Lokardenik i Knežak. Ime lokaliteta Lokardernik (po nazivu ribe Scomber colias) upućuje na njegovu stratešku važnost u praćenju nekih vrsta riba. O naseljenosti tijekom kasne antike i ranog srednjeg vijeka svjedoče ostaci ranokršćanske crkve na lokalitetu Karniški vrh kod Brgulja. U VII. st. spominje ga anonim iz Ravenne, a Konstantin Portfirogenet ga u X. st. spominje pod imenom Melita. Dolaskom su Hrvati, između VII i X stoljeća, postupno asimilirali domaće stanovništvo. Sam naziv Molat se najčešće dovodi u vezu s latinskom rječju mel, med odnosno mellatus, meden. Bianchijevi zapisi iz 1381. godine govore da se med s otoka naveliko prodavao u grad Zadar. Od sredine XII. st. otok je u vlasništvu samostana Sv. Krševana. Molat je posljednji otkupljen otok među zadarskim otocima, tek 1937. godine. U Molatu se intenzivno glagoljalo što potvrđuju glagoljaški kodeksi i popovi glagoljaši. Danas prazna škola osnovana je 1880. godine. 1926. godine izgrađen je Kulturni dom, a 1933. godine utemeljena je Knjižnica. Tijekom II. svjetskog rata talijanski su fašisti u uvali Jazi osnovali logor kroz koji je prošlo 20 000 ljudi,  dok ih je 350  ubijeno.

Od sakralnih građevina najvrijednija je crkva Gospe od Karmena u Molatu, potječe iz XV. st. Ostaci tradicijske arhitekture dijelom su sačuvani u Molatu na lokacijama Kaštel i kuća Bašić. Župa Porođenja Blažene Marije Djevice ili Male Gospe iz Zapuntela izgrađena je u XV. st., a barokizirana je u ranom XVIII. st.

Nakon II svjetskoga rata stanovništvo i ovog otoka se raseljava. Današnji stanovnici se uglavnom bave turizmom, ribarstvom i  poljoprivredom.

Ist

Ist se nalazi 21 nautičku milju sjeverozapadno od Zadra. Površina mu je  9,73 km². Najviši vrh otoka je Straža s kojeg se prema jugu vide vrhovi Kornata, a prema sjeveru Olib i Silba. Na istoku se širi prostrani Velebit, dok je na zapadu otvoreno more. Prema popisu stanovnika iz 2011. godine, mjesto na istoimenom otoku, broji 182 ljudi. Okružen je brojnim otočićima i hridima.

Ist vuče korijene još od prapovijesti, na što ukazuju ostaci gradinskog naselja na brežuljku Gračina te tragovi liburnske keramike na brdu Straža. Pretpostavlja se da su ostaci gradinskog naselja na brdu Straža uništeni prilikom gradnje crkve Gospe od Sniga, izvorno barokne građevine. Župna crkva Sv. Nikole sagrađena je u XIX. st. na mjestu starije crkve iz XVIII. st., a čiji su ostaci  i danas vidljivi. Ist se prvi put spominje 1311. godine pod nazivom Ost, a 1527. godine se spominje pod imenom Isto. Naziv je ilirskog porijekla, a njegovo je značenje nepoznato. Išćani su poznati pomorci, u XIX. st. imali su najveću flotu male obalne plovidbe u arhipelagu i to često u suvlasništvu sa Zapuntelcima.  Danas prazna osnovna škola postoji još od 1881. godine. Poljoprivredna zadruga osnovana je 1912. godine, a iste godine osniva se i Narodna čitaonioca "Ljudevit Gaj".

Sve do početka XIX. stoljeća  živjelo se od  škrte zemlje. Gdje god je ravniji teren tu se krčilo, pa je tako cijeli jugoistočni dio zvani Priko nekad bio obrađen. Proizvodi koji su se prodavali bili su grožde i sir. Cijeli otok bio je u vlasništu zadarske obitelji Lantana, a kasnije je prodan obitelji Orazzio De Ponte. Otok je otkupljen tek u drugoj polovici XIX. stoljeća

Nekadašnji stanovnici ovog otoka raseljeni su po čitavom svijetu, a današnji su uglavnom starije osoba, umirovljenici.

Premuda

Premuda se nalazi jugozapadno od otoka Silbe, a sjeverozapadno od otoka Škarde i najzapadniji je otok koji pripada zadarskim otocima. Njegova površina je oko 9,2 km² i ima veliki broj prirodnih uvala. Premuda je obrasla crnikom i niskim raslinjem te maslinama koje se ponovno sve više obrađuju. Do sredine 50-tih godina XX. st. ovaj otok je većim dijelom bio pod vinovom lozom koja je danas u potpunosti uništena.

Premuda je bila naseljena još u antičko doba, o čemu svjedoče ostaci ostaci ranokrščanske crkve, vjerojatno u sklopu ladanjske vile, na lokalitetu Pastirsko te ostaci tzv. Garške crikvice u uvali Kalpić. Anonim iz Ravenne spominje Premudu u VII. st., a Konstantin Porfirogenet u X. st. pod imenom Pyrotima. Crkve Sv. Jakova i Sv. Kirijaka najvjerojatnije potječu iz razdoblja srednjeg vijeka. Ovaj potonji titular je posebno zanimljiv jer je on titular i grada Ancone. Župna crkva Blažene Djevice Marije i crkva Sv. Ante kasnije su izgrađene građevine. Stari zapisi navode da su Premujani bili poznati ribari pa ih susrećemo i u najvažnijem ribarskom sporu s Ižanima, na početku XVI. st. Na Premudi je 1903. godine osnovana prva ribarska zadruga na zadarskim otocima, a nekoliko godina kasnije izgrađen je i Ribarski dom. Na ovom otoku se nekad klesao kamen za potrebe susjednih otoka, tu su se tako izrađivale nadgrobne ploče, kamenice za ulje, pragovi, krunice i sl. Osim obrade kamena, na Premudi je bio i veliki broj japlenica.

Prema popisu stanovništva 2011. godine, mjesto na istoimenom otoku broji 64 stanovnika. Stalni stanovnici i ovog otoka su uglavnom umirovljenici. Većina stanovnika ovog otoka odselila se još početkom XX. stoljeća.

Danas se lokalno stanovništvo bavi se ribarstvom, stočarstvom i turizmom. Premuda je zanimljiva destinacija nautičarima i roniocima jer u njenoj blizini postoje brojne atraktivne lokacije za ronjenje.

Silba

Otok Silba nalazi se zapadno od grada Zadra i naziva se "vratima Dalmacije". Na najužem dijelu otoka, smjestilo se jedino istoimeno naselje na otoku. Susjedni otoci su Premuda, Olib, Ilovik te otočići Grebeni. Otok Silba je uz Mljet najšumovitiji i najzeleniji hrvatski otok. Osim autohtonih šuma crnike na otoku je i dosta šumica alepskog bora. Silbansku makiju čine pretežito planika, mirta, šmrika, brnistra i dr.

Otok Silba naseljen je još od antičkih vremena. Tragovi iz tog doba, kameni sarkofazi, nađeni su u uvali Pocukmarak. Nađen je i novčić rimskog cara Antonia Pia iz 161. godine.  Otok Silbu u X. stoljeću spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet. U djelu „De administrando imperio“ nalazi se detaljan opis većine naroda koji su graničili s Bizantskim carstvom, a Silbu se spominje pod nazivom Selbo (Selvo).  Neki izvori tvrde kako sam naziv otoka potječe od grčke riječi silbon (pjesak), dok drugi izvori pak smatraju da je to grčka inačica latinske riječi silva (šuma). Iz tog djela saznajemo da je Silba naseljena još u rimsko doba, ali nije poznato jesu li Rimljani romanizirali starosjedioce (Liburne) ili su osnovali novu koloniju. Povijesni izvori spominju da su otok u VIII. st. naselili Hrvati i od 827. godine Silba pripada zadarskoj općini.  1073. godine hrvatski kralj Petar Krešimir otok Silbu daruje samostanu Sv. Marije u Zadru koji kasnije dolazi pod vlast Mletačke republike. 1852. godine Silba je otkupljena od strane samih mještana.

Najveći procvat otoka zabilježen je krajem XV. i početkom XVI. st. zahvaljujući pomorcima i trgovcima. Ona je sa svojim  brodovljem i parunima bila najveća pomorska sila u arhipelagu. U XVII. st. Silba je imala  98 jedrenjaka za malu i prekooceansku plovidbu.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine Silba broji 292 stanovnika. Danas najpopularnija grana gospodarstva na otoku je turizam, ali se povećava i broj malih proizvođača poljoprivrednih proizvoda. Mještani na otoku vraćaju se starim običajima proizvodnje ovčjeg sira pa se u šetnji otokom mogu vidjeti obnovljena stada ovaca.

Najčešće spominjana znamenitost Silbe je Toreta, šesterokutan toranj s vanjskim spiralnim stubištem. Nalazi se u samom središtu sela i visoka je 15 metara. Toretu je, prema usmenoj predaji, u XIX. stoljeću podignuo kapetan Petar Marinić kao uspomenu na neprežaljenu ljubav.

Od župne crkve Porođenja Blažene Djevice Marije pa sve do crkve Sv. Marka, u pravilnim razmacima uz put, smješteno je sedam bijelih kapelica. Svaka kapelica označava po dva stajališta Križnog puta kojim je kroz Silbu prolazila crkvena procesija uoči Uskrsa. Na otoku se nalaze još šest zavjetnih crkava koje su izgradili ili dali izgraditi pomorci. Najstarija je crkva Sv. Ivana Krstitelja iz XV. st.

Već je spomenuto zaštićeno podmorsko arheološko nalazište antičkih sarkofaga u uvali Pocukmarak. Tijekom V. i VI. stoljeća mnoge obitelji su naručivale sarkofage za pokop članova svojih obitelji i smještale su ih ili u samoj crkvi ili u njezinoj neposrednoj blizini. Dolaskom novog stanovništva ti sarkofazi s poklopcima poslužili su kao građevinski materijal u izgradnji gata u uvali. Tako su ranokršćanske grobnice prekrivene kamenom gomilom sačuvane do današnjeg dana pod morem.

Za potrebe obrane od gusara stanovništvo je podizalo stražarnice. Postojale su tako četiri na ulazu u selo i dvije izvan njega. Na taj način je bilo povezano par otoka kojima je prijetila ista opasnost. Ostaci stražarnica još uvijek se mogu pronaći u Papranici, Mulu i u portu Sv. Ante. Ta posljednja je ujedno i najboje sačuvana, a sagrađena je tijekom XVII. st. Za vrijeme uzbuna ljudi su se sklanjali u tvrđave. Spominju se četiri tvrđave, a danas jedini prepoznatljivi ostaci nalaze se u blizini mjesne škole koja još uvijek ima učenika.

Od XVI. do XIX. st. na Silbi je postojala institucija kralja kojeg su većinom glasova birali mještani na blagdan Sv. Sjepana. Kraljeva je vlast trajala 12 dana, a kralj je za to vrijeme nosio mjedenu krunu i dijelio pravdu u svim tužbama i prepirkama. Uspomena na to vrijeme kruna, danas se čuva u riznici župne crkve, a postoji i opera “Kralj od Silbe” iz XIX. st. koja čuva uspomenu na to vrijeme.

Olib

Olib se nalazi na graničnom području Dalmacije i Kvarnera između otoka Paga na istoku i Silbe na zapadu. Sjeverno od Oliba je morsko područje Kvarnerić, a južno Virsko more te Ist i Molat. Olib je okružen brojnim nenaseljenim otočićima i hridima. Sa svojom površinom od 26,14 km ² osamnaesti je  hrvatski otok po veličini. Obala dužine 33,34 km ukazuju na to kako je Olib razveden otok. U središnjem dijelu sužen je i tu se smjestilo jedino naselje na otoku.  Nema velikih obradivih površina, ali je u vrijeme najintenzivnije poljoprivredne obrađenosti kultivirana bila čak  trećina otočne površine. Klima je pogodovala je razvoju mediteranske biljne zajednice i uzgoju mediteranskih poljoprivrednih kultura.

Olib je bio naseljen već u rimsko doba o čemu svjedoče ostaci antičke vile i rimskog pristaništa u uvali Banjve te ostaci antičkih građevina na lokalitetu Mirine. Konstantin Porfirogenet spominje Olib pod imenom Aloep (Aloip). Nije isključeno da je istovremeno na otoku u to antičko doba bilo više naseobina pa čak i to da su istovremeno postojali stari i novi Aloip. Hrvati naseljavaju Olib od sredine VII. do kraja VIII st. Natpis kraj crkve Sv. Stošije ukazuje da su se 1476. godine na otok doselile izbjeglice iz Vrlike pred Turcima. Početkom XVII. st Mletačka Republika prodala je otok zadarskoj plemićkoj obitelji Lantana koja ga je kasnije preprodala, a Olibljani su se oslobodili kmetstva otkupivši otok od vlasnika Filipija 1900. g. U župnom uredu vode se matične knjige već od 1565. godine i to ih čini najstarijim matičnim knjigama u čitavoj Republici Hrvatskoj.

U mjestu Olib, na istoimenom otoku, prema popisu stanovnika iz 2011. godine živi 140 stanovnika. Proces iseljavanja  započeo već prije I. svjetskog rata. Olibljani su se oduvijek bavili maslinarstvom, vinogradarstvom, ratarstvom i stočarstvom. Nekada je važna djelatnost bila i izvoz drvne mase, hrasta crnike, naročito u talijanske gradove na obali Jadrana. Danas su obradive površine uglavnom zapuštene. Nekad važno stočarstvo gotovo je potpuno nestalo. Turizam je na Olibu prisutan samo u vidu privatnih smještajnih kapaciteta jer na otoku nema razvijenije turističke ponude.

Među najznačajnijim znamenitosti ovog otoka su svakako: ponikva Cukrov dolac na južnom dijelu otoka, ograđena  masovnim suhozidima i brojnim stubištima te djeluje poput amfiteatra; kula Kaštel izgrađena u XVI. st. radi obrane otoka od gusara i pirata; ostaci starokršćanskog samostana Sv. Antuna Opata u uvali Banjve; ostaci crkve Sv. Ivana na sjeveru Oliba i župna crkva Sv. Stošije s mjesnim grobljem koja je izgrađena 1632. g., a obnovljena 1868. g. U župnom dvoru se čuva zbirka starina s glagoljaškim kodeksima i etnografskim naslijeđem. Na otoku  još postoje i župna crkva Uznesenja Blažene Marije Djevice te crkve Sv. Roka i Sv. Nikole.

Kožino

Kožino je mjesto u sastavu grada Zadra koje prema popisu stanovništva iz 2011. godine broji 815 stanovnika.

Mjesto je smješteno 10 km sjeverno od Zadra, između Dikla i Petričane. Atraktivne šljunčane i pješčane plaže, moderno uređene vile i apartmani, čisto more i mediteranska vegetacijom obilježja su ovog mjesta.

Kožino se prvi put spominje 1105. godine u arhivskim spisima, ugovorom Čike, zadarske patricijke obnoviteljice samostana sv. Marije, polusestre hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Naime, njezina kćerka Vekenega ističe kako je njezina majka Čika kupila posjed “in loco qui dicitur Caproli. Drugi podatak potječe iz 1387. godine, gdje se spominje mjesto na brežuljku iznad mora, pokraj Dikla. Sam naziv Kožino je dobilo po zadarskoj plemićkoj obitelji Kože (Cosse) u čijem vlasništvu je ono i bilo i iz čega je proizišao pridjevski toponim Kožino.

Od sakralnih objekata u Kožnu se nalazi crkva sv. Mihovila sagrađena je 1522. godine. Podignuta je i prepravljena 1884.godine

U Kožinu se danas stanovništvo pretežno bavi turizmom, ugostiteljstvom  te poljoprivredom, uglavnom uzgojem vinove loze i maslina.

Paintball centar otvoren je davne 2003. godine, a od 2013. godine dobio je veliko proširenje i sada je dio Adventure Parka u kojem se nalaze mnoge aktivnosti, no paintball je bio preteča svemu. Od otvorenja kroz paintball centar prošlo više od 10.000 zadovoljnih korisnika i to uglavnom turista.

Petrčane

Petrčane je naselje u sastavu grada Zadra. Na popisu stanovništva 2011. godine, Petrčane su imale 601 stanovnika.

Ovo malo turističko mjestašce se smjestilo između povijesnih gradova Zadra i Nina. Smješteno je između dvije velike punte, Punta Skale i Punta Radman, okružene gustom borovom šumum i maslinicima.

U srednjem vijeku su u Petrčanama bili posjedi zadarskih samostana sv. Krševana i Platona. Mjesto Petrčane se prvi put spominje 1071. godine u Kartularu Benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru prigodom kupoprodaje zemlje opatice Čike. Ime sela Petrčane (nom. pl.) je prema mišljenju prof. P. Skoka izvedenica od osobnog imena Petrice, koje se spominje u XII. st. Prema tradiciji mjesto nosi ime još iz rimskog doba po imenu vlasnika zemljišta koji se zvao Petricius. Mjesna predaja izvodi ime mjesta iz imena braće Petra i Zane: Petrizane. To mišljenje podržavaju domaći povjesničari don Mate Klarić  i don Amos R. Filipi.

Zaštitnici župe Petrčane su dva rođena brata, mučenici iz IV. st. sveti Ivan i Pavao. Stara župna crkva podignuta je početkom XVII. st. Nova župna crkva je sagrađena 1874. god. a obnovljena 1900. godine. Jugozapadno od Petrčana je obnovljena crkva Sv. Bartula iz XII. – XIII.

Turizam

Nekada malo ribarsko mjesto danas se razvilo u poznati turistički centar prepoznatljiv na europskom tržištu. Prekrasna priroda bila je temeljnim preduvijetom za razvoj turizma i nije slučajnost da su se upravo ovdje izgradili skoro prvi turistički objekti u zadarskoj županiji. Petrčane se već nekoliko desetljeća nalaze na najpoznatijim turističkim mapama Jadrana. A to je razlog da mjesto koje broji svega nekoliko stotina stanovnika, tijekom cijele godine posjeti na tisuće turista.

U mjestu možete pronaći raznovrsni smještaj za sve vrste gostiju :  hoteli, apartmansko naselje, nekoliko manjih kampova te brojne privatne kuće i vile.

Na zapadnij strani mjesta nalazi se Punta Skala sa novim turističkm naseljem  Wellness i SPA Falkensteiner hoteli Diadora i Jadera.

Sa sjeverne strane punte smješteno je apartmansko naselje „Planika“, koje se prostire uz prekrasnu šljunčano-kamenitu plažu i kristalno čisto more. Na južnoj strani nalaze se hotel „Makija“ i bungalovi „Punta Skala“.

Na južnoj strani mjesta stoji prekrasna Punta Radman. U centru punte smješten je poznati hotel „Pinija“, ispod kojeg je na južnoj strani šljunčana plaža sa kamenim pločama na obali, te sa blagim ulazom u more. Hotel „Pinija“ je otvoren cijelu godinu i pruža izvrsne usluge u zdarvstvenom turizmu.

Štetnjom iza hotela Pinija na istok prema Zadru, nalazi se drugi dio Punte Radman, s brojnim privatnim kućama i vilama. Ovdašnje vile spadaju među najljepše u cijelom zadarskom kraju.

Kraljevski vinogradi

Vinogradi na slikovitim padinama iznad Petrčana i Punta Skale podignuti su u ekstremnim uvjetima, na kamenitom tlu s optimalnim nagibom na jugozapad i stalnim strujanjima zraka, kako s mora tako i s Velebita. Kraljevskim vinogradima udahnut je novi život sadnjom novih nasada vinograda sorti grožđa od kojeg  dolaze vrhunska vina Pošip, Crljenak i Plavac mali te manje količine sorti Syrach, Merlot, Cabernet souvignon, Plavina, Žilavka, Chardonay, Souvignon bijeli i Muškatl žuti. Trenutno raspolažu s 40 hektara vinograda na dvije lokacije i ukupno 300.000 loza.

Gosti mogu uživati u vinogradu s bogatom poviješću, uživajući u vrhunskim višestruko nagrađivanim vinima.